sabato 9 giugno 2012

Tradurre una poesia in rima per esprimere l'ironia (dal croato all'italiano)

[Per la riflessione traduttiva, leggi qui

Zašto je umro slon

(Vesna Parun)

 

U šumi eukaliptusa živio dobričina slon

svakome spreman da pomogne,
al mravima posebno sklon.
Žao mu bilo gledati ih, onako malene, kako se muče
i kako s golemim trudom svaki
slamčicu svoju uz brijeg vuče.
Zato je šumom gustom oprezno koračao
pazeć da slučajno ne bi
nogom na mravinjak stao,
ili da ne bi u žurbi veselom nekom mravu
nožicu zgnječio ne hoteć, il – ne daj bože – glavu!
Gledao je slon kud gazi, da ne može bolje.
Al sigurno je sigurno.
I mravi dobričinu zamole
neka hoda što manje, pod drvetom nek stoji
nepomičan, dakako, i – ako je moguće –
samo na jednoj nozi, pa bilo mu hladno il vruće.
A ako mu je dosadno – slamčice može da broji,
to je prilično zabavno; a oni, sa svoje strane
oduûit će mu se – netom prilika bude za to!
I tako na jednoj nozi poživje dobričina slon
godinu dana i više, i vecma izgladnje on.
Niti je jeo nit pio, a i spavao je kojekako –
dobričina biti, hm, nije: uvijek baš lako.
Već su mu i rebra provirila ispod kože!
Najzad i mravi uvide da tako više ne moûe
i da će stari slon od gladi naprosto umrijeti.
Tada se jedan mrav iz pristojnosti sjeti
i slonu predloži:
Samo ti, starkeljo, lezi!
Ništa se ne boj. U naš dom,
na žalost, ti ne možeš ući;
al nije lijepo da se sad pravimo Englezi
i da te samog ostavimo!
Mi ćemo slamčice vući
i mrvice, i zrnje, i obilno te hraniti.
Ta tvoji smo prijatelji, i dužnici štoviše!
Psst! – prekinu ga ostali mravi – tiše!…
Dobričina slon umire: zaklopio je oči
i, po svemu sudeći, ne čuje nas više!…
I mravi se, da ne dangube, uokolo razmiliše
za svojim svagdašnjim poslom,
iskreno ucviljeni,
i još su dugo, dugo zdravi bili i živi.
Zapravo, ako razmislimo, oni i nisu krivi
što su tako sitni, te su i usluge njihove
takoćer tako neznatne, da ne mogu golemom slonu
uzvratiti jednakom mjerom.
Slon ima surlu i kljove,
i jak je i mudar; al treba dobro da otvori oči
kad bira prijatelje, da baš ne izabere onu
najmanju pasminu mravlju, kojoj je od postanka
mjera za ovaj svijet
i za ljubav – sićušma slamka!
colorare.it

 

Versione italiana 

Perché morì l’elefante

Nella foresta di eucalipti quieto viveva un elefante,
a chiunque pronto a dar soccorso,
e verso le formiche particolarmente ben disposto.
Spiacevagli veder l’affanno che si davan le piccoline,
e con quanta fatica le pagliuzze trascinavano dalle colline.
Pertanto, avanzava nella folta foresta,
assennatamente, e con la vista lesta
a non porre imprudentemente un arto
su di un formicaio, o nella fretta
a schiacciar di graziosa formica la zampetta
né – dio non voglia – incauto, il capo!
E meglio che poté, l’elefante verso il guado guardò.
Questo è poco, ma certo.
E le formiche il pacato elefante pregarono
di restar fermo sotto un albero, a mo’ di sentiero meno erto,
e se possibile solo su una zampa, con la pioggia e il bel tempo.
Se si fosse seccato, le pagliuzze contasse: un divertimento;
per loro conto, al momento dato, il debito avrebbero saldato.
Così su di una sola zampa visse calmo l’animale per anni e più,
avvertendo però una gran fame. Senza bere né mangiare,
e dormendo in modo invero poco abile
da mite ragionare, eh, non sempre è così facile.
Ormai le costole trasparivano dalla pelle
anche le formiche, quelle, capirono di non poter seguitare:
il vecchio elefante di fame morto sarebbe a lungo andare.
Una formica allora si ricordò delle buone pose
e al pachiderma propose:
Ma coricati, dunque, vecchietto!
Di nulla non temere. Ahimè, sotto il di noi tetto
non puoi entrare; ma certo non sarebbe molto aggraziato
se ora facessimo gli Inglesi, lasciandoti solo e abbandonato.
Trasporteremo noi le pagliuzze, noi formicuzze
e a vagonetti ti nutriremo di granetti.
Siamo tuoi amici no, anzi, siam tue debitrici!
- Sshh! - l’interruppero le altre formiche - Taci!
L’elefante sereno sta morendo: orsù,
ha chiuso gli occhi e – suppergiù – non ci ascolta più!
E le formiche, per non perder tempo,
alla comune vita lavorativa ripensarono un momento:
restarono a lungo vive e vispe
ma sinceramente meste.
Invero, a ben pensare, bisogna esser malevoli
se perché piccole vogliamo farne colpevoli,
i loro servigi furono di così poca grandezza
che all’elefante in egual misura non resero la stazza.
Egli possedeva proboscide e zanna,
forza e assennatezza,
ma nella scelta degli amici
gli occhi occorre tenere vigili,
ché nella razza degli insetti per colpa forse della taglia
il mondo come l’amor –
non son più grandi di un fil di paglia.
(traduzione di Jacqueline Spaccini) 
terranauta.it

Nessun commento: